Dr Nadija Rebronja, univerzitetska profesorica i pjesnikinja, nalazi se pred otkazom na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, uprkos višestruko ispunjenim uslovima za napredovanje. Njeno odbijanje reizbora u zvanje vanrednog profesora simbol je šireg problema koji pogađa ovu instituciju – problema koji uključuju nepotizam, represiju i ideološke pritiske. Kao predavačica bošnjačke književnosti, dr Rebronja upozorava na sistematsko potiskivanje bošnjačke kulture iz akademskog okvira, što vidi kao oblik kulturnog brisanja i represije.
Procesi reizbora na DUNP, prema njenim riječima, više liče na montirane političke procese nego na akademske standarde.
“Imam 76 bodova, a traži se 24. Ipak, to nije bilo dovoljno. Jasno je da se ovdje ne odlučuje na osnovu stručnosti, već na osnovu političkih i ličnih interesa,” kaže dr Rebronja.
Kao primjer, navodi da su jedine osobe koje su napredovale od asistenta do redovnog profesora upravo rektorica Zana Dolićanin i njen brat Edin Dolićanin, djeca osnivača univerziteta Ćemala Dolićanina. Ovaj slučaj smatra jasnim primjerom nepotizma.
Posebno je zabrinjava brisanje predmeta bošnjačke književnosti iz nastavnog plana, što smatra direktnim napadom na kulturni identitet Bošnjaka.
“Predmeti iz bošnjačke književnosti nisu administrativna greška koja se može izbrisati radi ispunjenja nekih formalnih uslova. Oni predstavljaju čitavu kulturu, glasove pisaca koji su oblikovali naš identitet. Brisanje tih predmeta je čin kulturnog genocida,” naglašava ona. Navodi apsurdnost opravdanja da bi izučavanje bošnjačke književnosti moglo ugroziti srpsku kulturu. “Dževad Karahasan nije ugrozio njemačku kulturu, iako je tamo nagrađen najprestižnijim priznanjima. Zašto bi Zuko Džumhur ili Ismet Rebronja ugrozili srpsku kulturu? Oni su naši mostovi prema svijetu.”
PROČITAJTE CIO INTERVJU NADIJE REBRONJE NA OVOM LNKU!
Atmosfera na univerzitetu, kako ističe, daleko je od one koja bi trebala krasiti akademsku instituciju. Profesori su pod stalnim pritiskom, zabrinuti za egzistenciju, dok su hodnici univerziteta postali mjesto straha i nesigurnosti.
“Kamere prate svaki naš korak. Stres je dio svakodnevice. Profesori nemaju vremena za naučni rad, istraživanje ili doprinos društvu, jer se bore da očuvaju svoje radno mjesto,” objašnjava dr Rebronja.
Uprava univerziteta, prema njenim riječima, guši slobodu mišljenja i sistematski uklanja intelektualce koji bi mogli biti pokretači promjena. Kao ilustraciju, spominje da je Sindikat Nezavisnost organizirao štrajk upozorenja, a i Bošnjačko nacionalno vijeće zatražilo je uvođenje prinudne uprave. Međutim, konkretnih rezultata nije bilo.
Kritika je usmjerena i prema rektorici Zani Dolićanin, za koju se postavljaju pitanja u vezi s njenim akademskim referencama i stručnim kvalifikacijama.
“Kako je moguće da neko ima 39 radova u 30 različitih oblasti prirodnih nauka ili da je medicinu završila sa samo 22 godine? To su pitanja na koja nikada nismo dobili odgovore,” kaže dr Rebronja.
Osim što osporava njenu stručnost, ističe da njen mandat dodatno pogoršava ionako lošu situaciju na univerzitetu.
Ovaj univerzitet, koji je trebao biti centar znanja i intelektualnog razvoja Sandžaka, sada je, prema njenim riječima, samo Potemkinovo selo – fasada koja skriva urušavanje iznutra.
“Univerzitet je imao priliku da postane nosilac društvenog razvoja, da formira intelektualnu elitu koja bi unaprijedila Sandžak. Umjesto toga, svjedočimo njegovom uništenju.”
Ako se situacija ne promijeni, dr Rebronja će se u januaru prijaviti na Zavod za zapošljavanje, uprkos svojoj međunarodnoj reputaciji.
“Ipak, dok sam ovdje, nastavit ću se boriti. Ova borba nije samo moja, ona je borba za pravo na znanje, kulturu i identitet. Neću šutjeti, jer šutnja vodi u zaborav, a zaborav znači gubitak svega što jesmo,” poručuje.
Dr Nadija Rebronja ostaje glas otpora, simbol borbe za slobodu mišljenja, očuvanje kulturnog identiteta i akademske vrijednosti. Njena priča je upozorenje o tome koliko lako institucije znanja mogu postati žrtve nepotizma i političkih igara, ali i poziv na zajedničku borbu za bolje sutra.